Rukometni klub Bjelovar jedan je od najvažnijih klubova u povijesti hrvatskog rukometa, a njegova sportska priča počela je 19. ožujka 1955. godine. Tada je u Bjelovaru osnovana rukometna sekcija DTO Partizan, iz koje je nastao Omladinski rukometni klub Partizan, klub pod čijim će imenom bjelovarski rukomet ispisati svoje najslavnije stranice. Današnji naziv Rukometni klub Bjelovar klub nosi od 1991. godine.

Početak je bio skroman, ali uspon iznimno brz. Već 1957. godine Partizan je kroz kvalifikacije u Skoplju izborio plasman u tadašnju Saveznu ligu, najviši rang jugoslavenskog rukometa. Samo godinu poslije Bjelovar je osvojio prvi naslov prvaka države. Time je započela era u kojoj će klub iz grada koji nije imao ni približnu veličinu najvećih europskih sportskih središta postati jedna od najvećih rukometnih sila tadašnje Europe.

Sljedeća dva desetljeća donijela su dominaciju kakvu je teško ponoviti. ORK Partizan osvojio je devet naslova prvaka Jugoslavije, uz šest drugih mjesta, a tri puta bio je pobjednik Kupa Jugoslavije - 1960., 1968. i 1976. godine. Upravo tijekom 1960-ih i 1970-ih stvorena je generacija koja će Bjelovar pretvoriti u jedan od sinonima jugoslavenskog i europskog rukometa.

Veliki europski iskorak stigao je 1962. godine. Partizan je tada prvi put izborio finale Kupa europskih prvaka, koje je odigrano u Parizu. Pobijedio je Göppingen rezultatom 13:11, a utakmica je po mnogima proglašena "krađom stoljeća" zbog pristranosti suca prema Nijemcima. Međutim, deset godina poslije dogodit će se ono zbog čega je ime Bjelovara zauvijek upisano u povijest europskog rukometa.

Datum 19. veljače 1972. godine ostao je jedan od najvažnijih datuma u povijesti bjelovarskog sporta. ORK Partizan igrao je u Dortmundu pred službenim brojem od 13.142 gledatelja (u dvorani je bilo još nekoliko stotina bez karte) finale Kupa europskih prvaka protiv njemačkog Gummersbacha. U dortmundskoj dvorani na ulazu je pisalo "Vi koji ulazite, gubite svaku nadu", ali to nije utjecalo na Kesizupce. Bjelovarčani su slavili 19:14 i prvi put postali prvaci Europe. Bio je to vrhunac zlatne generacije i najveći uspjeh u povijesti kluba. Natjecanje se tada zvalo Kup europskih prvaka, a riječ je o prethodniku današnje Lige prvaka.

ORK Partizan 1972. godine

Posebnost te momčadi bila je u tome što nije bila sastavljena od skupih stranih zvijezda, nego je izrasla iz bjelovarske rukometne škole i dugogodišnjeg rada pod kormilom legendarnog trenera i jednog od osnivača kluba Željka Seleša. U momčadi koja je osvojila Europu bili su Boris Bradić, Ivan Đuranec, Nikola Hasan, Hrvoje Horvat, Marijan Jakšeković, Mladen Martinović, Željko Nimš, Miroslav Pribanić, Josip Pećina, Nedjeljko Prodanić, Željko i Zvonko Jandroković, Vladimir Smiljanić i Albin Vidović.

Seleš je jedno od ključnih imena cijele priče o bjelovarskom rukometu. Zajedno s još dvojicom suradnika (Mladen Tribuson i Pero Rajčević) sudjelovao je u osnivanju Omladinskog rukometnog kluba Partizan 1955. godine, a na klupi je ostao sve do travnja 1974. godine. Pod njegovim vodstvom klub je ušao u najviši rang jugoslavenskog rukometa i osvojio brojne trofeje, uključujući i onaj najvrjedniji – naslov prvaka Europe 1972. godine.

Među igračima te generacije posebno mjesto zauzimaju Hrvoje Horvat, Albin Vidović i Miroslav Pribanić. Horvat, Vidović i Pribanić bili su članovi jugoslavenske reprezentacije koja je iste 1972. godine osvojila olimpijsko zlato u Münchenu. Time je bjelovarska generacija napravila nešto posebno – u istoj godini njezini su ključni igrači postali i europski klupski i olimpijski prvaci.

Miroslav Pribanić bio je jedan od simbola te generacije. Za bjelovarski Partizan odigrao je više od 700 utakmica i osvojio šest naslova prvaka Jugoslavije, dva Kupa Jugoslavije i Kup europskih prvaka 1972. godine. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 125 puta, a olimpijsko zlato osvojio je u Münchenu. Pribanić je preminuo 2026. godine, čime je bjelovarski sport ostao bez jednog od svojih najvećih velikana i istinskih legendi kluba.

Zlatna generacija nije se zaustavila na dva velika europska finala. Partizan je 1973. godine ponovno stigao do finala Kupa europskih prvaka, a tada je MAI Moskva bio bolji protivnik i slavio 26:23; u finalu je uvelike nedostajao rukometni as Hrvoje Horvat kojem zbog vojnih obveza nije bilo dopušteno da zaigra u dortmundskoj areni. Dakle, u razdoblju od 1962. do 1973. Partizan je čak tri puta igrao završnicu najjačeg europskog klupskog natjecanja (Ivan Đuranec, Željko Jandroković i Albin Vidović su jedini igrači koji su nastupili za Partizan u sva tri finala). U domaćem prvenstvu uspjesi su se nastavili i nakon europskog naslova, a klub je tijekom druge polovice 1970-ih osvojio još dva prvenstva Jugoslavije i jedan Kup.

Uz Horvata, Vidovića i Pribanića, kroz povijest kluba istaknuli su se brojni igrači koji su nosili bjelovarski i reprezentativni dres. Posebno se može izdvojiti Pavle Jurina, koji je pripadao kasnijoj generaciji i s reprezentacijom Jugoslavije osvojio olimpijsko zlato u Los Angelesu 1984. godine. Time se nastavila tradicija Bjelovara kao kluba koji je stvarao reprezentativce i olimpijske pobjednike.

Važan dio identiteta kluba predstavlja nadimak „Kesizupci”. Naziv je desetljećima vezan uz bjelovarske rukometaše, a toliko je postao dio klupske i gradske tradicije da je upravo „Kesizupci” bio naziv velike izložbe Gradskog muzeja Bjelovar posvećene 70 godina dugoj povijesti ORK Partizana i današnjeg RK Bjelovara. Izložba je nastala u suradnji s klubom, Hrvojem Horvatom, bivšim igračima i njihovim obiteljima.

Trag europskog naslova vidljiv je u Bjelovaru i danas. Sportska dvorana u kojoj klub igra domaće utakmice od 2018. godine nosi naziv Dvorana europskih prvaka. Ime je izravni podsjetnik na momčad iz 1972. godine, a klub je dodatno sačuvao uspomenu na povijesnu pobjedu kroz simboličan termin početka domaćih utakmica – 19:14, upravo prema rezultatu finala protiv Gummersbacha.

RK Bjelovar - RK Croatia Osiguranje Zagreb, Dvorana Europskih prvaka

Priča o 19:14 zato je mnogo više od jednog rezultata. Ona predstavlja vrhunac generacije koja je desetljećima gradila bjelovarski rukomet, od prvog ulaska u Saveznu ligu 1957. godine, preko prvog europskog finala 1962., do osvajanja Europe 1972. i novog finala godinu dana poslije. U Bjelovaru je stvorena rukometna tradicija koja je dala državne prvake, europske prvake, reprezentativce i olimpijske pobjednike.

Više od sedam desetljeća nakon osnutka klub i dalje čuva identitet koji je nastao u vrijeme ORK Partizana. Devet naslova prvaka Jugoslavije, tri Kupa Jugoslavije, tri europska finala i naslov prvaka Europe 1972. godine čine temelj njegove povijesti. Iznad svih tih brojki ipak ostaje generacija iz 1960-ih i 1970-ih godina – igrači, treneri i ljudi oko kluba koji su Bjelovar pretvorili u rukometni grad, a „Kesizupce” u ime koje je postalo sinonim za bjelovarski rukomet.

Nakon završetka zlatnog razdoblja sedamdesetih godina RK Bjelovar još je nekoliko godina ostao u samom vrhu jugoslavenskog rukometa. Početkom osamdesetih klub je doživio rezultatski pad i ispao iz Prve savezne lige, no već se sljedeće sezone vratio među najbolje. Posebno se ističe sezona 1983./84., u kojoj je Bjelovar osvojio treće mjesto u prvenstvu Jugoslavije. Godinu poslije ponovno je ispao iz najvišeg ranga, nakon čega je uslijedilo dulje razdoblje u drugom razredu jugoslavenskog rukometa.

Bjelovar je i u drugoj polovici osamdesetih ostao pri vrhu drugog ranga. Klub je nekoliko puta bio nadomak povratka u elitu, a sezonu 1990./91. završio je na drugom mjestu. Stvaranjem samostalne Hrvatske započelo je novo poglavlje u povijesti kluba, koji se od početka hrvatskog prvenstva ponovno natjecao u najvišem rangu domaćeg rukometa.

U prvim godinama hrvatskog prvenstva Bjelovar je zadržao status jednog od tradicionalno najvažnijih hrvatskih rukometnih klubova. Već 1993. godine izborio je nastup u Kupu EHF-a, čime se nakon 13 godina opet našao na europskoj sceni (posljednje je prije toga igrao u osmini finala 1980. u Kupu europskih prvaka). U prvom europskom nastupu nakon osamostaljenja Hrvatske suparnik mu je bila češka Karviná koja je uspjela slaviti protiv Kesizubaca.

Tijekom druge polovice devedesetih uslijedilo je teže razdoblje. Rezultati su postupno padali, a klub je 1998. godine ispao iz najvišeg hrvatskog ranga. Bjelovar je nekoliko sezona proveo u drugom razredu, sve dok se početkom novog tisućljeća nije ponovno počeo vraćati prema vrhu hrvatskog rukometa.

Povratak među najbolje donio je i novu europsku epizodu. U sezoni 2002./03. Bjelovar je završio četvrti u hrvatskom prvenstvu i izborio nastup u Kupu EHF-a. U europskom natjecanju prošao je belgijski Tongeren, a potom se susreo s poljskom Warszawiankom koja je prošla dalje zbog više golova u gostima. Nakon tog nastupa Bjelovar se ponovno etablirao kao klub koji, uz domaća natjecanja, ima i europsku dimenziju.

Nakon novog razdoblja rezultatskih oscilacija Bjelovar se 2007. godine vratio u najviši hrvatski rang. Sljedećih godina momčad je postupno napredovala, a najveći ligaški rezultat u novijoj povijesti ostvarila je u sezoni 2010./11., kada je osvojila treće mjesto u Premijer ligi. Bio je to jedan od najznačajnijih rezultata kluba nakon osamostaljenja Hrvatske.

Uspjeh u prvenstvu donio je i novi izlazak na europsku scenu. U sezoni 2011./12. Bjelovar je nastupao u EHF Challenge Cupu, u kojem je stigao do osmine finala. Nakon što je u trećem kolu prošao poljski Azoty-Puławy, europski put završio je protiv rumunjske Suceave. Taj je nastup ostao jedan od najznačajnijih europskih rezultata kluba u novijem razdoblju.

Nakon uspješnog razdoblja početkom 2010-ih ponovno su uslijedile rezultatske oscilacije i ispadanje iz najvišeg ranga. Klub je nekoliko sezona proveo u nižem rangu, a novi povratak u Premijer ligu izborio je 2019. godine. Bjelovar je tada osvojio 1. HRL Sjever i izborio povratak među najbolje hrvatske klubove.

Povratak u Premijer ligu trajao je nekoliko sezona, no 2023. godine Bjelovar je ponovno ispao u niži rang. Uslijedilo je novo razdoblje izgradnje momčadi i borbe za povratak u elitu. Klub je pritom nastavio razvijati vlastitu rukometnu školu i rad s mladim igračima, a ostao je važan dio rukometnog života Bjelovara.

Novi povratak ostvaren je 2026. godine. Bjelovar je kroz kvalifikacije za popunu Paket24 Premijer lige svladao Zamet i izborio mjesto u najvišem rangu hrvatskog rukometa za sezonu 2026./27. Time se klub ponovno vratio među hrvatsku rukometnu elitu, ujedno u sezoni u kojoj je obilježio 70 godina postojanja. Povratak u Premijer ligu predstavlja novo poglavlje u dugoj povijesti kluba koji je, nakon europskog naslova iz 1972., kroz desetljeća prolazio brojne uspone i padove, ali je zadržao status jednog od najprepoznatljivijih imena hrvatskog rukometa.